subota, 18.08.2007.
Dva roba poklanjam u dobre ruke
Prošli su tjedan zakonodavci Islamske Republike Mauritanije iznenadili svijet povijesnim(?) činom kriminaliziranja uspostave ropstva za što je sad propisana kazna do 10 godina zatvora.
Prvotno se vlada, suočena s pritiscima izvana (EU i US, UN je malo nedostajalo, evo, samo što nisu), odlučila za tipično arapsko rješenje problema – zabranila je javno korištenje riječi rob i ropstvo(!), ali je ipak na kraju popustila pred ustrajnim lobiranjem.
Ova ključna odluka je donesena punih 26 godina nakon što je u Mauretaniji ropstvo službeno zabranjeno. Naravno da zabrana iz 1981., kao ni prethodna abolicija 1960., nije dovela i do stvarnog oslobađanja robova. Jedini učinak je bio stavljanje trgovine robljem izvan zakona, dok su porobljene osobe, mahom afrički crnci, i dalje ostali u obiteljima robovlasnika, mahom arabiziranih Maura, kao besplatna radna snaga.
Mauritanija ima dugu tradiciju ropstva koja seže 800 godina u prošlost, u doba kad su Arapi započeli s pljačkaško-ekspanzionističkim pohodima južno od Sahare. Ropstvo u Mauretaniji je dio neprekinute arapsko-islamske tradicije i vjerno slijedi šerijatske propise o držanju robova.
Robovi su osobe rođene u ropskoj klasi i rođenjem postaju vlasništvo svog gospodara (tzv. "posjed desne ruke"). Do 1960. gospodar je mogao s robovima slobodno i legalno raspolagati, mogao ih je darovati te kupovati i prodavati. Robovi su dužni slijediti upute i želje gospodara kod ženidbe, a često im je i rečeno da je jedini put u raj kroz dobrostivost i preporuku vlasnika. Koriste se kao besplatna radna snaga, a ženski robovi za seks što je razlog procvata uvoza trgovine ljudima iz Nigerije u Mauretaniju.
Robovi čine znatan dio populacije, njihov broj se procjenjuje na više stotina tisuća što Mauretaniju čini zemljom s najvećim udjelom porobljenog stanovništva na svijetu.
Kako je moguće da se ropstvo održalo ovako dugo?
Prvi je razlog sveopća nezainteresiranost međunarodne zajednice i sad već poslovična sljepoća na probleme u islamskom svijetu. Dobar primjer je Amnesty International koji je nakon nekoliko nepovoljnih izvještaja o stanju u državi zamoljen da ode. AI je na tu odluku reagirao - nereagiranjem (ionako je poznato da većinu svoje energije troši nešto istočnije).
Drugi razlog je što u Mauretaniji, kao i u svim zemljama arapskog kulturnog kruga, temeljnu strukturu društva čine klanovi i plemena, a jedinu trajnu moć imaju klanske starješine kojima ropstvo odgovara.
Treće, ako se kojim slučajem uspije prevladati mreža krvnih veza i odanosti klanu, kao mjera univerzalne pravde i iskaz moralne istine uzet je temeljni spis Religije mira (TM) sa svojim specifičnim poimanjem pravednosti i pravičnosti. Dobar pokazatelj jest mišljenje vodećeg tumača islamskog "prava" šeika Salih al-Fawzan koji je ustvrdio da je ropstvo sastavni dio islama, dapače, ropstvo je al-Fawzanu jedna izrazito humana institucija.
Promjena kaznenog zakona predstavlja malen, ali značajan korak u rješavanju problema koji je inherentan mauritanijskom društvu i širem kulturnom kontekstu. Stvarni učinak tek treba vidjeti.
- 15:12 -
četvrtak, 14.06.2007.
Ko je kriv? Zeko je kriv!
Odnosno Izrael. Bar po Fatahu, Izrael je kriv zato što ih Hamas razvlači po Pojasu Gaze.
tu klikni.
Tekst:
Spokesperson for the movement in the West Bank, Dr. Jamal Nazzal, told the Italian Radiotelevisione Italiana, known as RAI, "Israel paved the way for the growth of the Hamas movement in the Gaza Strip, by destroying the PA [Palestinian Authority] departments and security forces' buildings between 2000 and the election to power of Hamas."
Nazzal also accused Israel of "following a policy which allows Hamas to prevail and that will close the door for peace, the peace which both Hamas and Israel are scared of."
He urged the international community exert pressure on Israel to cease its "bloody" interference in Palestinian affairs.
"Israel has turned the situation on its head, by ignoring arms-smuggling into Gaza, which is aimed to weaken the PA, and combating the idea of peace," said Nazzal.
Nazzal also stated that "Israel has understood since the beginning that the best way to prevent the Palestinians from asserting control on the ground is to weaken the security bodies."
Ou jea.
- 15:01 -
srijeda, 13.06.2007.
Habibova knjiga recepata: Pojas Gaze - Bratoubilački rat na palestinski
HAMAS je odlučio staviti točku na g i preuzeti potpunu kontrolu nad Pojasom Gaze. Time se jasno pokazuje da je formiranje vlade nacionalnog jedinstva u ožujku, kako to često biva, bila samo jedna malo duža pauza za prikupljanje novih zaliha oružja. Vlada bi možda i proradila, da odmah na početku nije došlo do sukoba oko ulaska Hamasa u PLO i kontrole nad ministarstvom unutarnjih poslova.
Ministarstvo unutarnjih poslova ima formalnu kontrolu nad službenim palestinskim sigurnosnim snagama. Tj., trebalo bi ju imati, budući da te snage formalno kontrolira Fatah, a u stvarnosti nekolicina lokalnih warlordova koji odanost duguju Fatahaovom moćniku Mohammedu Dalahanu. Za ilustraciju, grad Khan Younis, u kojem Dalahan živi, i područje oko njega se u Pojasu Gaze kolokvijalno naziva Dalahanistan. Dalahan je u Pojasu Gaze bio neprikosnoveni autoritet otkad je 1996. pozatvarao oko 2000 Hamasovih pripadnika, zbog čega je Hamas na njega imao najmanje 10 pokuašaja atentata. Iako je jačanje Hamasa dovelo do njihovog uspostavljanja kontrole nad dijelovima Gaze, pa je ta vlast bila podijeljena (što je jedan od glavnih razloga zbog kojih se u Pojasu Gaze ove dvije palestinske stranke stalno kolju). Pri formiranju vlade nacionalnog jedinstva za ministra unutarnjih poslova postavljen je nezavisni ministar Hani Kawasmeh. Kawasmeh se od samog početka žalio na izostanak suradnje ravnatelja sigurnosnih službi koji su mu trebali odgovarati, a nisu, nego su odgovarali Dalahanu, kojeg je Abbas postavio za ravnatelja Službe za nacionalnu sigurnost. Prije malo više od mjesec dana Kawasmeh je pokrenuo svoj sigurnosni plan, kojim je u 100 dana trebao silne palestinske naoružane grupe dovesti pod kontrolu. Taj sigurnosni plan trajao je nekoliko sati, nakon čega je došlo do sukoba. Dalahan je prije izbijanja sukoba otišao u Egipat, navodno zbog bolesti.
U prvoj rundi sukoba, koja je trajala oko tri tjedna, Hamas je praktički uspostavio većinsku kontrolu nad područjem. To se vidjelo po tome što je u toku najgorih borbi Abbas htio doći u Pojas Gaze, ali je otkazao put, uplašen za vlastiti život. Prvu seriju sukoba počeo je Hamas, ali to i nije toliko bitno, budući da se taj sukob ne treba gledati kao sukob Abbasa i premijera Ishmaila Haniyeha, nego kao sukob Dalahana i Khaleda Meshala, Hamasovog šefa koji se nalazi na prisilnom "godišnjem odmoru" u Siriji, u strahu od izraelskih aviona.
Prvu runda je završena prije oko dva tjedna, i ponovno je počela u zadnjih nekoliko dana. No, ni u tim tjednima pauze nije bilo mira, budući da su u tom vremena ubijena dva bitna Fatahova šefa, od kojih je jedan zapovjednik Brigada mučenika al-Aqse, Fatahovog vojnog krila. Jučer je Hamas pokrenuo opći napad na Fatahove zgrade, i kolokvijalno rečeno, zgazio ga do samog kraja. Fatah u Pojasu Gaze više nema niti jednog bitnog zapovjednika i sad konačno imamo situaciju u kojoj Fatah kontrolira Zapadnu obalu, a Hamas Pojas Gaze. Civili pokušavaju pobjeći iz Pojasa, ali Hamas je zauzeo granični prijelaz Rafah, na granici s Egiptom. Fatah razmišlja u raskidanju vlade nacionalnog jedinstva s Hamasom.
I dok se braća kolju međusobno, Islamski džihad je nastavio s lansiranjem raketa Qassam (kratkometnih raketa kućne izrade) na Izrael. Na Izrael je ove godine palo oko 700 tih raketa. Genijalci su prekjučer demonstrirali svu svoju sposobnost, kad su jednom od raketa pogodili izraelsku pošiljku hrane za Pojas Gaze. Izraelci gledaju u čudu i ne mogu vjerovati s kakvim susjedima moraju živjeti.
- 20:16 -
nedjelja, 10.06.2007.
Holokaust i apartheid
Nastavno na slučaj najstarijeg asistenta na svijetu, gospodina cijenjenog Finklštajna, u ovom odlomku našeg putovanja granicom razuma pozabavit ćemo se idejom "židovske manipulacije holokaustom". U zapanjujuće velikoj dozi, zapadni diskurs, a posebno onaj u paradržavama kao što je Hrvatska, u kojoj je nesvrstana baza nadopunjena ustaškom nadgradnjom, determiniran je sljedećom idejom: Židovi, koji su istinabog propatili u holokaustu, napumpali su ideju o svojoj patnji, zajedno s brojkama o ubijenima, htijući na taj način pljačkati zapadne zemlje za novce (Švicarska, Njemačka) na koje nisu imali pravo, pritisnuti međunarodnu zajednicu da im odobri ilegalno stvaranje države koju i danas žele odvući od Nila do Eufrata, i iskoristiti tu napumpanu patnju da bi skrenuli pogled s iste razine patnje koju nanose Palestincima.
Apsolutno ništa od ovog nije točno, što se pokazuje čak i nakon blagog uvida u povijesne činjenice. Ipak, na ovom putu nastala je relativno uspješna industrija, ona negiranja holokausta. Proponenti tog negiranja tvrde da se prema njima postupa nepošteno, odnosno da ih se optužuje da tvrde kako holokausta nije bilo, dok oni to zaista ne tvrde, nego kažu kako je holokaust prenapumpan. Paradoksalno je da za to čak i pokušavaju navoditi povijesne podatke, koristeći upravo spomenutu narativnu metodu čiji je temelj postavio Illan Pappe. Narativna metoda u tom slučaju polazi od istina koje smo gore napomenuli, da bi kasnije povijesne činjenice (povijesne činjenice se uglavnom sastoje od kružnog pozivanja grupe autora jednih na druge) prilagođavala već postavljenoj matrici. Primjer je nedavna konferencija o holokaustu održana u Iranu. Narativnu metodu je u hrvatskoj verziji opisao besmrtni pajac Denis Kuljiš, koji je rekao "Ne zanimaju me činjenice, nego priča", a njegov tip narativne metode, za one koji nisu upoznati s prilikama u Kući Islama, očituje se u "Dva pamfleta protiv Tuđmana", djelcu koje ratove na području bivše Juge opisuje kao dijabolični plan skovan u Tikvešu. Samo, dok Kuljiš za svoje pamflete ne dobiva naknadu, negatori holokausta i izdavači sumanutih knjiga kao što su Finklštajnove mogu računati na kapanje novaca u ovu ili onu kasu.
Sljedeća teza koja uvijek, ali neizostavno uvijek slijedi onu o mitu holokausta je ona o Izraelu kao apartheidnoj državi. Naravno, bilo kakva realna usporedba Izraela s Južnom Afrikom je potpuno neosnovana, ali apartheid jako lijepo zvuči kao riječ kojom se može okarakterizirati jedan narod koji je "izmislio holokaust". I dok u Izraelu Arapi s izraelskim državljanstvom imaju pravo glasa, a posebno njihove žene, koje u arapskim zemljama baš i ne nailaze na takvo gostoprimstvo, u Južnoj Africi crnci nisu smjeli ugostiti ljude na više od 24 sata, ali to su sve ionako, kako smo već rekli, povijesne činjenice, a povijesne činjenice nas ne zanimaju, nego nas zanima ideja koju pratimo.
Ono što zaista zapanjuje u ovom slučaju je nevjerojatno slaganje zapadne obične i ekstremne ljevice i ekstremne desnice (Bruno Gollnisch, francuski zastupnik u Europskom parlamentu, član stranke Jeana Marie Le Pena osuđen je zbog negiranja holokausta). Ekstremna ljevica Zapada ide čak i korak dalje. Dok ekstremna desnica svoju platformu temelji na čistom antisemitizmu, i ne bi nikad pomislila na bitnu suradnju s islamističkim krugovima, ekstremna ljevica revno ugošćuje Hamas i sudjeluje u sukobima s izraelskom vojskom.
Kao što vidite, manija pomračenih ideja Zapada, danas nošenog dogmama ljudskih prava, koje uporno priznaju jednima (uglavnom teroristima koji ih žele ubiti), a negiraju drugima (koji 60 godina stoje na prvoj crti obrane tog Zapada od terorizma), vrlo je kompleksna i dijalektički se nadopunjuje.
- 16:30 -
subota, 09.06.2007.
Ograda?! Koja ograda?!
Pripadnici Islamskog džihada, njih četvorica, danas su uzeli oklopno vozilo s oznakom TV i probili sigurnosnu ogradu kod Pojasa Gaze, gdje su uletjeli u sukob s izraelskim vojnicima. Zasad još nije sigurno koliko je ljudi nastradalo u sukobu, ali Izraelske obrambene snage izvijestile su da je napad bio pokušaj otmice izraelskog vojnika.
Napad podsjeća na razdoblje prije godinu dana, kad su Hamasovi pripadnici iskoristili istu taktiku da bi oteli Gilada Shalita, vojnika za kojeg se smatra da se još uvijek nalazi negdje u Gazi i čije je zarobljenje jedan od većih kamena spoticanja u pregovorima Izraela i Palestinaca. Islamski džihad je vjerojatno najradikalnija palestinska teroristička skupina, odnosno palestinska verzija veće skupine koja sjedište ima u sirijskom gradu Damasku, koja novac dobiva od Irana i Sirije, a koju su istrenirali teroristički vračevi iz Hezbollaha. Inače, iznenadni prepadi u kojima se otimaju vojnici su Hezbollahov recept, kao i samoubilački napadi, u kojima su gospoda iz Hezbollaha pioniri, a gospoda iz islamskog džihada revni učenici.
Vojni ulazak na teritorij suverene države inače je akt rata, ali ono što možemo očekivati u sljedećih nekoliko dana je:
a) izostanak bilo kakve osude tog napada na Zapadu
b) osuda Izraela zbog sigurnosne ograde
c) osuda Izraela zbog vojne akcije koju će provesti danas ili sutra
Pojas Gaze je u zadnjih malo više od mjesec dana u stanju potpunog kaosa. Cijela stvar je počela još u siječnju prošle godine, kad je Hamas osvojio izbore, nakratko je prekinuta početkom godine nakon potpisanog primirja i formiranja vlade nacionalnog jedinstva između Hamasa i Fataha, a ponovno je eskalirala nakon pokušaja provođenja sigurnosnog plana ministra unutarnjih poslova. Ideja o tome da će Palestinci na vlastitom teritoriju uspostaviti red izazvala je orgazmičnu reakciju zapadnih medija, koji su svi bili prekosretni čuvši kako Hamas i Fatah zajedno uvode red na ulicama. Sreća je trajala kratko, jer je samo nekoliko sati nakon početka akcije došlo do sukoba. Ti sukobi ponovno su nakratko prekinuti dogovorom u Egiptu, ali sad su nastavljeni. Krivnja ovaj put u najvećoj mjeri pada na "umjereni" Fatah, odnosno na njegovog sigurnosnog šefa Mohammeda Dalahana, koji je od prvog dana rada nove vlade opstruirao ministarstvo unutarnjih poslova. Unatoč tome, Zapad i dalje naoružava i financira Fatah, pod devizom "jesu gadni, ali nisu tako gadni", bez obzira na to što Fatah u Pojasu Gaze ima daleko više naoružanih ljudi i što bi mogao savladati Hamas, kad bi mu to stvarno bilo u cilju.
- 21:03 -
Norman Finkelstein – i dalje najstariji asistent na svijetu
S DePaul University je stigla vijest da je 54-godišnjem Normanu Finkelsteinu, najdražem Židovu neonacista i duhovnom nasljedniku Wernera Goldeberga, odbijena molba za mjesto tenured (redovnog) profesora na odsjeku za politologiju.
Odluci je prethodila kontroverzna kampanja u kojoj se Finkelsteina nastojalo prikazati kao žrtvu "moćnog cionističkog lobija" na čelu s Alanom Dershowitzem koji unatoč jednoglasnoj podršci Finkelsteinovih kolega nastoji ishoditi odbijanje njegove kandidature. Ovakvu verziju kvari nekoliko neospornih činjenica.
Prvo, odluka je daleko od jednoglasne. Odbor koji je ocijenjivao njegov stručni rad je podržao prijedlog za imenovanje s 9-3 glasa. 3 glasa pripadaju znanstveno „težim“ članovima, dok su mlade snage koje njeguju narativni pristup znanosti, posebno povijesnoj i političkoj, dale podršku Finkelsteinu.
(Za one koji ne znaju: narativni pristup kazuje da nam je istina već poznata te da samo valja ispričati priču koja tu istinu vjerno oslikava, bez obzira na činjenice. Definicija autorstvo duguje Ilanu Pappeu, perjanici narativne metode)
Drugo, Finkelsteinova znanstvena karijera je nedostojna ne samo mjesta redovnog profesora već i akademske karijere uopće. Trideset godina djelovanja na području političkih znanosti Finkelstein je utrošio na propagandne pamflete i nadriznanstvene uratke. Prema vlastitom priznanju "izbačen je sa svih uglednih sveučilišta u New Yorku" te "u karijeri nema niti jedan članak objavljen u stručnom časopisu", ali je zato izrazito aktivan u tzv. alternativnim medijima poput Counterpunch webzina (na našim prostorima poznatog po negiranju masakra u Srebrenici).
Ukupno je napisao pet knjiga, dvije su njegovi osobni, gotovo dnevnički, zapisi i zapažanja o izraelsko-palestinskom sukobu, dvije su, po vlastitom priznanju, napisane kao odgovor (napad) na djela drugih autora, a predzadnja, Industrija holokausta predstavlja svojevrsni leksikon primjenjenog neonacističkog revizionizma. Za nju je Gabriel Schoenfeld napisao da predstavlja "sulude ideje, neke od kojih se, riječ za riječ, mogu pronaći u neonacističkoj propagandi diljem svijeta".
Promotrimo pobliže njegovu bibliografiju.
Prema njegovim navodima za politička pitanja Palestine se prvi put zainteresirao pročitavši knjigu Joan Peters From Time Immemorial koja je dobila sjajne kritike i koja se smatra referentnom za pitanje demografskih kretanja u Palestini prije Drugog svjetskog rata. Premisa knjige je jednostavna: tijekom posljednja dva tisućljeća Židovi su, na slabo naseljenom i prirodnim resursima siromašnom prostoru Palestine opstali kao značajna manjina, u određenim povijesnom trenutku i relativna većina uz bok arapskim kršćanima (povijesnoj većini). Islamizirano arapsko stanovništvo je repopuliralo taj prostor u tri vala, a posljednja značajnija ekonomska migratorna kretanja su se odvijala u prvim desetljećima prošlog stoljeća kad su sirijski Arapi, privučeni gospodarskim procvatom nastalim uslijed iznenadnog priljeva novca u regiju, počeli pojačano useljavati na to područje, posebno u gradove. Pobune i masakri Židova koji su nastali zbog populacijskog pritiska i bujajućeg islamizma (osnutak Muslimanskog bratstva, panarapska konferencija 1928. u Saudijskoj Arabiji) su sjeme sukoba od 1948. do danas kojim se knjiga bavi u nastavku.
Ovakav prikaz događaja je zasmetao Finkelsteina koji ga je doživio odbojnim, prvenstveno na osobnoj razini, a tek onda na znanstvenoj. Tu valja istaći dvije crtice Finkelsteinove osobnosti: kao dijete čiji su roditelji preživjeli holokaust razvio je, u početku zaštitnički, a kasnije iracionalno-posesivan odnos prema stradanju Židova. U psihološki fascinantnom preobraženju se iz branitelja holokausta godinama premetnuo u njegovog najpredanijeg omalovažavatelja.
Druga crta je svojevrstan prijezir ili odbojnost prema mizrahi Židovima (porijeklom iz arapskih zemalja), koje u svojim djelima tretira sa slabo prikrivenim neprijateljstvom. Je li razlog takvog ponašanja povrijeđenost potomka aškenzi Židova koji mizrahi Židovima iracionalno zamjera poštedu strahota holokausta ili činjenica da isti s preko 50% udjela u stanovništvu Izraelu daju neželjenu legitimnost? Teško je reći.
U svakom slučaju, Norman Finkelstein je knjizi Joan Peters odlučio posvetiti svoje prvu "znanstveno" djelo Image and Reality of the Israel-Palestine Conflict za čije je prošireno izdanje 2003. Finkelsteinov uzor i inspiracija Novick napisao:
As concerns particular assertions made by Finkelstein . . . the appropriate response is not (exhilarating) ‘debate’ but (tedious) examination of his footnotes. Such an examination reveals that many of those assertions are pure invention. . . . No facts alleged by Finkelstein should be assumed to be really facts, no quotation in his book should be assumed to be accurate, without taking the time to carefully compare his claims with the sources he cites"[1]. Even David Cesarani, a left-wing scholar, points out Finkelstein’s “questionable use of sources,” “[s]elective quotation,” and “other misuse of evidence"[2].
Slijedeća knjiga, A Nation on Trial: The Goldhagen thesis and historical truth označava Finkelsteinovo definitivno svrstavanje u neonacistički kamp. Knjiga napisana u suradnji s Ruth Bettina Birn služi isključivo kao platforma za napad na knjigu Daniela Goldhagena Hitler's Willing Executioners osporavajući Goldhagenovu tezu o podršci nacističkoj politici među običnim pukom i svjesnom podržavanju holokausta zbog antisemitizma inherentnog tadašnjem njemačkom društvu. Neonacistički krugovi su ovakvu neočekivanu nagradu dočekali s odobravanjem i određenom financijskom stimulacijom. Finkelsteinova knjiga, kao i sve nakon nje će postati neonacistički bestseleri s izvrsnom nakladom u Njemačkoj i od nedavno Hrvatskoj, dok će odaziv publike u anglosaksonskim zemljama ostati mlak. Unatoč napadima s revizionističkih okrajaka znanosti, recentne znanstvene studije su podržale Goldhagenovu tezu.
Financijski uspjeh prethodnog naslova natjerao je Finkelsteina da se dodatno približi neonacističkim i islamofašističkim krugovima sa svojim slijedećim djelom: Holocaust Industry. Na oduševljenje neonacističkih krugova (National Vanguard ga zove "jedinim poštenim Židovom") Finkelstein staje u odbranu švicarskih banaka i njemačkih industrijalaca te, napose, njemačke države koja je "zvjerski opljačkana od cionističkih prevaranata" napuhavanjem broja odštetnih zahtjeva, a sve u svrhu financiranja projekta imperijalističke dominacije, ovaj put na Bliskom istoku. Ako nekoga ovo podsjeti na tradicionalnu nacističku "Der Ewige Jude" retoriku – niste jedini.
Neke od zanimljivih detalja njegovog viđenja holokausta je ponudio u sklopu svoje svađe s MEMRI.
Posljednja knjiga Beyond Chutzpah: On the misuse of anti-Semitism and the abuse of history predstavlja odgovor sad već diskreditiranog akademika na knjigu Alana Dershowitza Case for Israel u kojoj se isti drznuo braniti pravo Izraela na postojanje. Tematikom namijenjena bliskoistočnom tržištu i islamofašističkom ogranku antisemitizma knjiga je prepuna vještih Finkelsteinovih argumenata: od "naravno da Dershowitz laže – cionist je!" (ili Židov) preko izjava britanskih političara koji su redom osvjedočeni cionisti (McDonald White Paperu iz 1939 i Arapskoj legiji Jordan unatoč) do dokaznog materijala koji se sastoji od citata Pappea, Deutschera i ostalih izdanaka marksističke historiografije.
Finkelsteinov opus je najbolje opisao jedan njegov kolega: "rijetko kad je Židov bio tako slavljen od smeđe ( neonacističke, op.prev.) propagande kao Finkelstein"
- 17:40 -
Habibova knjiga recepata: Bliskoistočna kuhinja – Sirijski "Libanon na lešo"
Sastojci:
1 premijer
1 ministar
241 američki marinac
2 šijitske stranke (preferabilno tipa Hezbollah i Amal)
1 kršćanski general
Min. 2 sunitske terorističke skupine
2 kršćanska predsjednika
Neodređen broj raketa Katyusha
2 izraelska vojnika
Oko 300 000 Libanonaca
Priprava:
Poslati oko 25 000 kuhara u zemlju, pod geslom "Sirija i Libanon su bili jedan narod i jedna država i imamo zajedničke interese i povijest" (Hefez al-Assad, bivši diktator i tata sadašnjeg "predsjednika" Bashara). Promijeniti stranu godinu dana poslije ulaska i prestati kuhati muslimane, te početi kuhati kršćane. Naoružati Amal, naoružati Hezbollah. U lonac baciti jednog Hezbollahovog bombaša samoubojicu, jedan kamion i 241 američkog marinca. Iz lonca izvaditi ostatak Amerikanaca i Francuza, koji receptu daju gorak zapadnjački okus. Dodati dva predsjednika, svakog od njih u loncu držati duže od predviđene četiri godine. Ubaciti u lonac još jednog bombaša samoubojicu, jednog libanonskog premijera i 22 civila. Maknuti kuhare iz zemlje, istrenirati Hezbollah i Amal za kuhanje. Kupiti jednog kršćanskog generala (Michel Aoun). U lonac ubaciti pet šijitskih (omjer 3:2 u korist Amala), izvaditi ih iz lonca, a u međuvremenu u lonac ubaciti oko 100 000 Libanonaca. Dodati 2 izraelska vojnika, nakratko pozvati izraelske kuhare, maknuti izraelske kuhare, iz lonca izvaditi oko 4000 raketa Katyusha, staviti ih u Izrael, nabaviti nove rakete. Umočiti dodatnih 200 000 Libanonaca, staviti ih u centar lonca, zakrčiti cijeli lonac. Dodati jednog libanonskog ministra.
Kad se sve slegne, ubaciti dvije sunitske terorističke skupine, pojačati vatru, dodati još 50-ak Libanonaca i neodređen broj terorista nasjeckati na sitno. Čekati da se još prokrčka, cijelo vrijeme miješati.
Poslužiti hladno
- 12:11 -
petak, 08.06.2007.
Nevidljiva bitka
Hrvatski medijski prostor zagađen je, puno više od ostatka zapadnog medijskog prostora, flagrantnim antizapadnim i proterorističkim sentimentom. Od Pavla Kalinića, preko Branimira Bilića do Mirjane Rakić, svi akteri koji imaju priliku oblikovati javno mnijenje, propuštaju sagledati jednu od najvećih bitaka modernog doba u pravom svijetlu.
Radi se, naime, o sudaru militantnog islamizma (islamizam ćemo zasad uzeti kao nadpojam koji ćemo kasnije objasniti u punom obliku) i zapadne civilizacije. Lijeva struja zapadnog medijskog i političkog života (treba napomenuti da je većina mainstream medija žestoko nagnuta na lijevo) pokušava uvjeriti samu sebe da islamisti nisu krenuli u otvoreni rat protiv zapada, pa sve vijesti koje dolaze provlače kroz vlastitu ograničenu ideološku matricu.
A jednostavna je činjenica da je rat protiv zapada objavljen. Objavljen je, u mnogim zemljama, putem fatvi, religijskih presuda koje izriču vjerski autoriteti, i nema sumnje da je prebačen na teritorij na kojemu danas hodate i vi, cijenjeni čitatelji, tj. da je objavljen protiv svakog od vas.
Shvatiti mehaniku tog rata nije lako, i treba se pozabaviti nizom pitanja koja proizlaze iz otvorenog ili skrivenog djelovanja aktera ovog sukoba kojeg neki nazivaju Trećim globalnim džihadom, ili Četvrtim svjetskim ratom. Habib pod pekom je mjesto gdje će zainteresirani moći naći svoje mjesto na kojemu im taj sukob ne će biti prikazan kroz ideološku matricu.
- 16:26 -
